Sonata od sna

Od čega žive oči tvoje
kad stalno iz njih isijava san?
O, što bi dragulj dragane moje
dao da tako bar na čas sja.

Tvoje su oči u meni zašle.
Taj sjaj nije od ljudi.
Svakoga jutra moje se lice
sa tvojim očima budi.

Ko snijeg koji pao nije,
satkana si sva od sna,
latico snježna zgusnuta svjetla,
sva si ko cvjetni prah.

Ne skidaj pogled. Čega se bojiš?
Ljubavi, zar te je strah?
Zacijeli riječi cjelovima,
s usana strgni mi dah.

Čemu se smješiš
Obujmi me jače,
sva krv nek mi utrne!

Kad zagrlim te ovako,
znaš li što ja vidim:
Dva križa koja se grle,
a međ njima diše još nerođeni bog
prikovan poljupcima.

A što ako boginja neka
pod usnom mojom sniva?

Pod tvojom usnom sni violina,
u violini pjesma, u pjesmi plod,
o kad me dodirnu usta tvoja:
harfa se boja prospe u svod.

Prsti su tvoji vidre vedre
što se u igri tope.
Ćutiš li kako iz moga struka
iskaču antilope?

O, kad bi moglo uho čuti
tvoj dodir, glazbo nijema.
Napisao bih ti od sna sonatu,
al’ klavir tih dirki nema.

Povedi me u kut svijeta 
neki tih.
Da te ćutim. Da te dišem.
Da te snim.

Što je život? Oka treptaj.
Tajna tajne.
Između dva otkucaja
srca stane.

Enes Kišević